Budimo se debelo prije izlaska sunca kako bi se spremili i krenuli u 07:00, kako je bilo i dogovoreno. Iako smo mogli ostati spavati puno duže, želja da iskoristimo dan jača je od nas. Dogovorili smo da idemo u Lake Manyara Nacionalni park koji nam uopće nije bio u planu i da okušamo našu sreću. Da li smo je do sada imali? Rekao bih da jesmo i nismo!
Danas se bilo nešto lakše probuditi. Možda sam bolje spavao, a možda je samo do pogleda koji me dočekao čim sam otvorio oči? Prva stvar koju provjeravam nakon pogleda i koja mi remeti podsvijest već par dana su stopala! Dobro su! Još natečena, ali puno bolje od prijašnjih dana. Hvala Bogu, konačno malo unutrašnjeg mira! Moram priznati da me to dosta mučilo i da sam bio poprilično zabrinut, pogotovo prvoga dana safarija. Ne pričam o tim stvarima puno, pogotovo na glas i to mojim suputnicima. Da li ih samo ne želim opterećivati tim stvarima ili nešto drugo, ne znam. Samo znam da često imam te neke unutarnje bitke vezane uz svoje stanje s kojima se borim sam. Pomiren sam s time i to tako očito mora biti.
Oblačim se opet lagano, svjestan da će temperatura ubrzo naglo rasti. Koliko god mi pasala toplina, temperature koje sam iskusio dan prije u Tarangireu jednostavno su previsoke i takva me pregrijavanja užasno iscrpe.
Krećemo iz kampa točni kao urica i ostavljamo ga da se kupa u zrakama izlazećeg sunca. Srećom, Lake Manyara je blizu pa nemamo tri dana jahanja u džipu kojeg nam je svima već pomalo dosta. Vjerojatno su nam svima misli već pomalo usmjerene prema onim rajskim plažama Zanzibara.
Lake Manyara
Iz neke duboke zamišljenosti budi me, kao od drveta izrezbaren, ogroman znak s lavom koji leži na grani drveta. Osim naznake kako ulazimo u Lake Manyara Nacionalni park, na znaku piše i „Home of tree climbing lions“. Kakvi lavovi koji se penju po drveću? Mogu li samo vidjeti tog geparda i otići na Zanzibar?
Prolazimo check point, pokazujemo karte dok nam se mladi portiri sramežljivo smješkaju i ulazimo u park. Na samom ulazu prolazimo kroz ogromna vrata/prolaz koja kao da više najavljuju ulazak u Jurski park nego u neki tamo parkić s jezercem i lavovima koji se penju po drveću. Pitam se, hoću li barem te lavove vidjeti? Odmah na ulazu s lijeve strane dočekuje nas cijela grupa majmuna babuna, takozvana izvidnica. Prvi, najistureniji je naravno gazda. Koliko god nam bili kul, pogotovo što ih vidimo tako izbliza, ne možemo se oteti dojmu i prestati smijati jer gazda besramno pred nama nateže svoju muškost.
Ukucate li „Lake Manyara“ u Google i kliknete li na fotografije, vjerojatno ćete već nakon prve tri fotke biti oduševljeni. Na fotkama se nalazi jezero, a ispred njega u više redova svakakve životinje. Tu su flamingosi, bivoli, gnuovi, žirafe, nilski konji pa čak i nosorog! Da, nas naravno ne dočekuje ništa od toga! Dočekala nas je jedna sasvim obična bara s patkama! Kakve patke, čovječe? Ideš tražiti geparda, leoparda ili pak te lavove koji se penju i dočekaju te patke!? Naravno da je jezero gotovo presušilo i ako ovdje ičega ima, to je duboko prema sredini jezera što nama nikako nije dostupno. Vozimo se dalje po parku i stvari se ne mijenjaju previše. Susrećemo razne ptice i bivole, i to je sve što vidimo u sljedećih pola sata.
Ostavljamo baru iza sebe i ulazimo u unutrašnjost parka, ravno u šumu. Pusti krajolik mijenjamo za gustu šumu nalik džungli. Ovdje ti lavovi ili leopard mogu biti svugdje! Koncentriram se kao nikada, oči mi lete gore dole, a vrat lijevo desno. Primjećujem da kod ostalih koncentracija opada, s razlogom, ali tjeram ih da se koncentriraju.
Iako sam oči opet skoro izbio iz glave i strgao vrat, ništa osim jednog jedinog majmuna, potoka i bezbroj krošnji ne uspijevamo vidjeti. Ubrzo nam se opet otvara čistina na kojoj smo vidjeli neku čudnu pticu i par zebri. Ta nas cesta dovodi ravno do natkrivenih kućica koje su predviđene za piknik. Pitam se kako to tu funkcionira? Izađeš van na piknik i onda dođe onaj lav s drveta i pojede te ili? Za potpuni dojam tu su okolo razbacane i lubanje raznih životinja. Prepuštam svima da izađu van i protegnu noge, ja ne trebam, hvala lijepa!
Market
Vrijeme je isteklo i potpuno praznih ruku napuštamo park. Bila je to naša zadnja šansa i ne mogu ne razmišljati koliko sam razočaran. Hoću li ikada opet u životu ići na safari? Ostao mi je dužan! Ne moram vidjeti te lavove koji se penju, ali geparda, leoparda i zalazak sunca s akacijom i žirafom moram!
Nakon kakvih sat vremena vožnje prolazimo još jedno klasično selo i dolazimo do marketa. Ne, nije riječ o supermarketu ili dućanu, ovo su neke barake u kojima ljudi prodaju sve i svašta. Thomas nam govori da tu kupimo potrepštine za ljude koje ćemo kasnije posjetiti. Nemamo pojma o čemu priča, ali ono, prepuštamo se slučaju. Zaustavljamo auto u nekakvoj uličici koja izgleda kao sve, samo ne sigurno. Nismo ni stali i evo ti ekipe! Njih desetak. Opkolili su džip i kreću s prodajom. My friend ovo, ono i te spike. Na mene su se okomila dva lika. Jedan ima rasta kapicu i djeluje zanimljivo dok mi drugi pokušava uvaliti neke dvije figurice koje mi izgledaju fora. „How much?“, pitam ga. Govori mi: „50 000“ tanzanijskih šilinga. Iznos, u glavi, pretvaram u američke dolare (22 USD) i dok smišljam taktiku o pregovaranju pitam ovog rastu kako se zove? Kaže lik: „Kolimba!“. Smijem se i govorim mu da se zove kao i naša predsjednica Kolinda dok paralelno smišljam što ću reći ovome drugome.
Izlazimo svi iz džipa i ekipa se odmah razmiče ugledavši kolica. Bubam ovom drugom 20 000 šilinga, što je oko 10 USD. Govori mi da nema šanse, ipak je to ručni rad. Govorim sori, možda kasnije, ali po cijeni koju sam rekao. Napuštamo džip i ekipu i govorim kako mi nimalo nije ugodno ostaviti tamo vozilo. Thomas govori kako nema razloga za brigu. Ok, valjda je tako!
Prolazimo kroz štandove i sve djeluje jako raspadnuto i stvarno siromašno. Bez obzira na to, ima svega i svačega. Sve je prepuno umjetnina, slika, rezbarija i rukotvorina. Kupio bih najradije sve! Iako me zanima sve, znam što će se dogoditi ako nekoga nešto pitam. Nakeljit će se na mene i neće mi dati mira! No, kako me moj fizioterapeut zamolio da mu kupim mali bubanj, ugledavši ga, nisam mogao odoljeti i pitati za cijeni. Bilo je dovoljno samo jedno pitanje i lik me pratio sljedećih deset minuta.
Izlazimo iz te, prije svega, zanimljive džungle štandova i evo ti ovog drugog, frenda od Kolinde. „My friend, ten dollars, okay?“. Može frende! S 22 na 10, ja sretan, a vjerojatno i on. Uopće ne sumnjam da me svejedno spalio prodavši mi figure po deset dolara.
Pleme Masai
Sat vremena nakon marketa stajemo nasred ogromnog polja, par metara od nekoliko blatnih bungalova koji predstavljaju Masai selo. Izdaleka vriskovi, smijeh i radost. Ljudi trče prema nama! Točnije djeca i žene. Dotrčavaju brzinom munje, ali staju ispred džipa i sramežljivo i znatiželjno prilaze. Smješkaju se i zainteresirano pokazuju prstima prema Thomasovim tetovažama na rukama. Tko zna, možda tako nešto vide po prvi puta u životu? Oduševljeno ga dodiruju po tetovažama na ruci vjerojatno ne imajući pojma što je to. Ne znaš tko je više oduševljen, oni s tetovažama li mi s njihovom reakcijom.
Dajemo im sve što smo kupili na marketu. Tu su riža, ulje, voda i najvažnije od svega, plave lizalice! Gabi vadi moja kolica i svima nastaje jedan veliki upitnik iznad glave. Naravno, djeca su djeca pa tako mala curica, bez pardona, sjeda u kolica i svima izmamljuje osmijeh od uha do uha. Svi imaju od lizalica plave jezike pa to još dolijeva ulje na vatru. Pitam se, tko je koga danas ovdje zabavio i usrećio više?
Promatraju me kao da sam pao s Marsa, a promatram i ja njih. Nevjerojatno je koliku toleranciju imaju na dosadne muhe. Djeca doslovno imaju cijela lica prekrivena s muhama. Dolazi tata mata – poglavica! Izgleda zeznuto i opasno. Navodno je on otac svoj ovoj djeci i muž svim ovim ženama. Ne zvuči loše, moram priznat. Doduše, ono što zvuči loše jest to da muškarci ovdje zapravo tuku žene kao dio tradicije. To je ovdje sasvim normalna stvar.
Za oko mi zapinje preslatka curica kojoj pokušavam saznati ime. Zove se Esta! Ne samo da je preslatka, već ima i posebno ime. Posve sam očaran. Sve žene, iako skroz kratkokose radi higijene, djeluju neobično, egzotično i ženstveno, što me iznenađuje. Ima nešto u svakoj što bih mogao dugo promatrati.
Odlazimo do njihovih kućica i svi ulaze unutra kako bi vidjeli u kakvim uvjetima ovi ljudi – Masai žive. Ja ostajem vani jer je ulaz preuzak i pokušavam pronaći Estu. Ne ide mi. Nažalost nisam ju više vidio. Do mene dolazi Masai dečko od kakvih 18 godina. Upoznajemo se, zove se Peter. Pomalo mi je smiješno kako nemaju ništa, ali Peter npr. ima poprilično dobar sat na ruci dok neki iz sela imaju i mobitele. Pričam s Peterom, govori dobar engleski jer ide u školu i tamo ga uči. Najveća želja mu je dobiti laptop!
Vraćamo se nazad do džipa i imam čast fotografirati se s gotovo cijelim selom. Pored mene stoji poglavica i ništa mu nije jasno. Udara svojim štapom po kolicima u nevjerici, pitajući se što je to ili od čega je to napravljeno? Gestikulira rukama i vidim da ga zanima što mi se dogodilo. Uključuje se još jedan Masai koji mi je cijelo vrijeme bio iza leđa pa ga nisam vidio. Čovjek je na 33+ stupnjeva u debeloj zimskoj jakni s osmijehom od milijun dolara (fali mu pola zubiju – nazvat ćemo ga Smješko) i kužim da me ni on, ni poglavica apsolutno ništa ne razumiju. Smješko hvata kolica za ručice i počinje me gurati. Ok, prepuštam se. Navigiram ga pokazujući rukama smjer. Ne vidim ga, ali ga čujem kako se smije. Samo si zamišljam taj njegov osmijeh i vidim ga kako me gura. Smiješno je i meni! Zaustavljamo se da nas fotkaju i nastavljamo.
Pozdravljamo se sa svima i krećemo prema aerodromu. Žao mi je što nisam vidio Estu. Nitko ju nije niti fotografirao. Pitam se koliko ću dugo pamtiti njezino lice i osmijeh?
23.2.2026