U Africi je vrijeme relativan pojam i vremenski period od dva sata vrlo lako može značiti osam sati. Ovdje sve teče sporo, od vremena pa do ljudi koji su valjda najsporiji na cijelome svijetu. Nije ni čudo što im je glavna poštapalica „pole pole“, što u prijevodu znači „polako“. Zaboli njih za sve, samo da je polako, opušteno i bez stresa.
Ono što na ovom putovanju definitivno pamtim su prizori, pogotovo ako se dižemo jako rano ujutro! Nisam baš jutarnji tip pa mi tako mrzovoljnom treba vremena da dođem k sebi. Ovo jutro, s terase nas dočekuje pogled na beskrajnu savanu s koje se čak mogu uočiti i neke od životinja. Nevjerojatno je koliko je ovaj lodge u srcu divljine lijep i kakvim mirom odiše.
Nakon oblačenja, dolaženja k sebi i doručka, bacamo smo se na razgledavanje lodge-a. Što više vidimo, to se teže mirimo s činjenicom da ga ubrzo i napuštamo. Zelenilo, bazen s pogledom na savanu, potpuni mir, bungalovi i potpuno divlje životinje koje okolo slobodno trčkaraju. Dalo bi se tu provesti nekoliko dana i odmarati.
Kako cijeli lodge nije okružen nikakvog ogradom, a time niti zaštićen, neki bi, kao i ja, sigurno preispitivali sigurnost ovoga. Ta sumnja iznenada nestaje kada ispred sebe uočavam, tamnoputog i potpuno nabildanog rendžera. S brčićima, šiltericom i obučen u tri različita maskirna uzorka smješka nam se, dok mu se niz ruku spušta mitraljez iliti tzv. AK-47.
Znatiželjan, odmah mu prilazim i postavljam desetak pitanja. Dok razgovaramo, prati nas i pokazuje nam vidikovac s kojeg se pruža pogled na cijelo područje oko lodgea. Živi blizu Viktorijinog jezera, a ovdje je došao raditi kako bi prehranio obitelj. On je ovdje kratko i jasno – alfa i omega, kako kaže. U jednoj smjeni čuva lodge od nepozvanih gostiju, dok je u drugoj rendžer i čuva životinje od krivolovaca. Pozdravljamo se i za kraj mi govori kako od svih životinja najviše poštuje – lava! Logično…
Safari!
Trpamo se u džip i krećemo! Obukao sam se lagano, iako je još rano ujutro i poprilično je prohladno. Ipak, znam da će ubrzo zakuriti na 30+ pa ne opterećujem. Noge su mi i dalje natečene, doduše, nešto manje nego dan ranije pa se za razliku od jučer mogu opustiti ne imati to u podsvijesti konstantno.
Pametniji za jučerašnji dan safarija, vežemo mi noge već na startu. Lijepe akacije koje na samome izlasku iz lodgea prolazimo nagovještavaju dobar dan. Kao da već nije dobro počeo? Tu prolazimo baru neobično crvene boje i uočavamo velikog monitor guštera te potpuno same hijene koja leži u sjeni grma. Čini nam se, na prvu, kao ona od sinoć, ali približivši se bliže, uočavamo da ova hijena nije dobro. Ne izgleda dobro, ne diše dobro, možda je nastradala, a možda je bolesna. Nemamo što, nažalost joj ne možemo niti ne znamo pomoći pa nastavljamo dalje. Iako takve stvari nije lako gledati, tako očito mora biti – zaključujemo i teška srca prihvaćamo proces prirodne selekcije.
Skrećemo s glavnog puta. To je to – akcija! Želja mi je vidjeti geparda u punom trku! Oči mi plešu gore dolje dok vratom vrtim na sve strane, kao da ga nikada nisam ni strgao. Sve to u nadi da ću vidjeti geparda. Sve oko nas puno je antilopa ili gazela, tko će više znati razliku. Previše ih je! Toliko sam ih već vidio, kao i zebri te gnuova, da ih praktički više niti ne doživljavam.
Konačno nešto drukčije! Tri divlje svinje i poprilično veliki termitnjak! Muhe su ovdje živa napast, ali ne damo se smesti i ispustiti iz vidika tri hijene dobro sakrivene u visokoj travi. Ne znam što rade, ali djeluje ini kao da se igraju. Odmah preko puta „staze“ koncentraciju nam privlači glasna svađa i natjeravanje bande majmuna. Bome se fino mlate!
Serengeti
Pisao sam već ranije zašto sam odabrao baš ovaj park – majku svih safarija. Prostire se na površini od 30.000 kvadratnih kilometara. Možete li uopće zamisliti kolika je to površina? Može vam se dogoditi da u tjedan dana ne vidite niti jednu životinju, ali i da u jednom danu vidite sve. Sve ovisi o sreći!
Nama se osmjehuje u trenutku kada ispred nas uočavamo džip ispod akacije i „četiri oka“ uprta u krošnju drveta. Jasno je odmah da se ovdje nešto dešava! Mirno prilazimo i visoko na grani uočavamo apsolutnu kraljicu Afrike – lavicu! Odmara i drijema, ne mareći previše za nas. Oči joj se sklapaju dok joj povjetarac lagano, u sigurnome hladu, hladi tijelo. Prekrasna je! Ima svježu ranu na trbuhu i pitam se kako ju je zaradila i s kime se borila? Mora da je bilo nedavno.
U džipu pored našeg, nalazi se stariji par, sigurno imaju preko 65 godina. Inače su iz Texasa, ali žive u Engleskoj. Došli su u Tanzaniju, rentali džip i solo se uputili na safari! Nije im prvi put, jer, kako kažu, već su bili ovdje davne ’73. Pozdravljamo ih i nastavljamo!
Kad te prati sreća!
S obzirom na to da je park ogroman i da se zatvara u 18:00, a mi se nalazimo Bogu iza nogu, već lagano krećemo prema izlazu. Zvuči možda smiješno što već „izlazimo“, ali do izlaza nam treba još gotovo cijeli dan pa to treba imati na umu.
Sunce je već pošteno ugrijalo, vruće mi je i moram se hladiti. Kako u džipu klime nema, hladim se namočenim ručnikom koji stavljam za vrat. Ali nije to problem, već trenutak kada osjećam da moram mokriti! Kako izlaska iz džipa u parku nema, to zahtjeva mali manevar cijele ekipe. Svi se nekako premještaju unutar džipa kako bi Thomas otišao iza, a netko došao naprijed kateterizirati me.
Obavivši mokrenje, nastavljamo dalje dalje makadamom. Svega par minuta kasnije džip se u vožnji čudno drma. Stajemo, a Thomas govori da nam je pukla guma! Je li moguće? I stvarno, guma nam izgleda kao da je implodirala i onda kao da ju je na to još netko sažvakao. Srećom, do nas ubrzo stiže džip s lokalcima i znatiželjnim licima te pitanjem da li trebamo pomoć? A, ne! Vade alat i bacaju se na posao. Mi, naravno, sve promatramo i čudimo se kao glupi turisti te čuvamo stražu ne bi li se na vidiku pojavila nekakva opasna životinja.
Ekipa sređuje gumu, zahvaljujemo se i nastavljamo dalje u našem dobrom starom džipu, stisnuti kao srdele. Pozdravljam posljednju akaciju i prelazimo iz savane u stepu, beskonačnu ravnicu i dolinu bez ičega na vidiku.
15.12.2025