Trudnoća i depresija

Poštovani,
javljam se zbog stručnog mišljenja. Naime, udana sam i očekujemo
prinovu. Trudnoća je željena i planirana, a od početka iste sam
anksiozna, panična i povremeno deprimirana. Moji psihički problemi se
vuku iz djetinjstva. Otac je bio recidivni alkoholičar. U 9-toj godini
života sam doživjela “traumu”, a to je bila situacija u kojoj smo otac
i ja bili sami kod kuće i on je doživio epi atak i skoro umro preda
mnom, jer mu ja kao dijete nisam znala pružiti prvu pomoć. Tu kreću
moji “psihički” problemi. Pri tome mislim na konstantno plakanje,
straha da će umrijeti netko od mojih roditelja ili ja, hipohondrija i
paničnih napadaji. S vremenom je znalo prestati samo od sebe, ali bi
se povremeno ponovno javljalo. U 24.godini sam prvi put odlučila
potražiti stručnu pomoć (psihijatra) i tada sam dobila terapiju AD-om (Elicea)
i Helex 0,25. Na terapiju sam odlično reagirala i nisam imala nikakvih
problema dok sam bila na AD-u. Imala sam dva spontana i dugo nisam
mogla ostvariti trudnoću, a ostala sam trudna baš u periodu kada mi je
endokrinolog zbog problema sa štitnjačom savjetovao da ne ostajem
trudna (nisu bili hormoni najbolji), imam Hashimotov tyreoditis. Od
početka trudnoće se borim sa anksioznosti, napadima panike i straha i
povremenim depresivnim raspoloženjem. U početku sam se toliko bojala
spontanog da sam na kraju od straha sebe uvjerila da ne želim biti
trudna, da me je strah biti trudna i to do te mjere da su mi se
javljale misli da ne želim dijete i to me je dovodilo do napada panike
i osjećaja da ću izluditi ili da ću sebi nešto napraviti, na kraju sam
se toliko izbezumila da nisam znala što je realno više od osjećaja
straha. Kako sam bila trudna nisam se mogla vratiti na terapiju, već
sam dobila Normabel po potrebi, koji nije bio baš skroz od pomoći. U
drugom tromjesječju se sve smirilo i bila sam dva-tri mjeseca dobro,
nisam pila niti Normabele, a ujedno sam krenula i na
kognitivno-bihevioralnu terapiju, koja mi je pomagala. Međutim, prije
6 dana ponovno su krenuli napadi straha, ovog puta se panično bojim da
ćemo se ja i suprug rastati, tj. da ću ja otići od njega i to me
užasava, strah me jednostavno blokira. Sve je krenulo kada sam čula da
je jedna poznanica dobila postporođajnu depresiju i ostavila zbog toga
supruga, tada su meni krenule misli „Što ako se nama to dogodi?“, „Što
ako ja odem?“, svako to pitanje me izluđivalo, u mene se uvuklo tisuću
sumnji i sada više ne znam što je istina, da li je moguće da se sve
preko noći okrenulo? Mi smo jedan zaista skladan par, nisam osjećala
prije toga nikakvo nezadovoljstvo, nismo se udaljili niti su nestali
osjećaji, niti u jednom trenu nisam osjetila ništa krivo u našem
odnosu, a kamoli pomislila tako nešto. Sada se osjećam bespomoćno,
jadno, ljutito i prije svega užasno prestrašeno, jer se bojim da će
naš brak završiti i da ću ja stvarno otići, pobjeći, jer se bojim da
taj strah neću moći izdržati. Strah bude toliko intenzivan da se
počnem tresti, čak mi niti Normabel ne djeluje. Kad pomislim da bi sve
to lijepo moglo završiti počnem plakati i biti depresivna, ljuta jer
mi trudnoća uništava sve do čega mi je bilo najviše stalo. Ja uopće ne
znam više što osjećam, osim straha. Ne želim ostati bez svoga muža,
koji je divan, ne mogu to zamisliti, a ne mogu zamisliti više niti
živjeti u ovom strahu u kojem jesam, jednostavno ne vidim izlaz iz
situacije. Prvo sam sve držala u sebi, ali sam mu odlučila sve
ispričati, jer on je vrlo razuman i uz njega osjećam sigurnost. Rekao
je da me neće pustiti i da se nas dvoje nećemo rastati, to mi malo
ulijeva sigurnost, ali i dalje me strah preplavljuje. Molim Vas za
mišljenje, jer imam osjećaj da ću poludjeti. Sebe krivim za sve,
osjećam se kao odvratna osoba, a moj muž najdivnija.

14.3.2023

Odgovara

izv. prof. prim. dr. sc. Tihana Jendričko dr. med., specijalist psihijatrije

Poštovana,

očito se radi o dugotrajnim tegobama i da tako kažem osjećaju unutarnje nesigurnosti gdje pojava novih situacija koje donose neku promjenu, Vas dodatno poljuljaju. Što je razumljivo. Predložila bih uključivanje u suportivnu psihoterapiju gdje ćete raditi na tome da za početak osnažite svoje obrambene mehanizme kako biste se bolje nosili ne samo s takvim, nego i općenito sa životnim situacijama.

Sretno!

Vaše pitanje je odgovoreno.