otac-odbija svaku pomoć i gubi svijetlo života,svakog dana
Poštovani,
pišem Vam jer sam zbunjena, obeshrabrena, tužna. Probat ću skratit. Dakle moj otac je već dugo,ma cijeli život pio, agresivno ponašanje,iracionalne optužbe i slično s godinama su dobivale na snazi,makar isto tako njegova fizička snaga je slabila pa je moj strah jenjavao. Spletom okolnosti bio je tri puta u tih nekih 10-ak godina na psihijatrijskom odjelu, dva,tri dana, dobio bi neke tablete,to bi bilo to.,nikakve promjene.(zato kao ni ne vjerujem u neke pomoći-ali ne mogu to ni prihvatiti) U svakom slučaju sada ima 61 godinu i zadnji put je u 10.mj 2019. godine završio tamo, dobio neke ili nekoliko tableta i otada nakon nekog boljeg razdoblja kad je uistinu bio drugi čovjek, miran,staložen,čudno vesel,često i oodsutan al bar se znao smiajti. Ali kako studiram nisam puno bila kući s njim da sve popratim,no kako nam je došla korona i ja doma- shvatila sam da je moj otac u krevetu doslovno čitave dane,ne ustaje, ne dize rolete, ne jede dva tri dana, svaki moj spomen tata ajmo doktoru završi sa mrš iz sobe, ljutnjom,pa se i mama naljuti, na zidu je pisalo ziv umirem,zajedno a sam,kao ptica u kavezu!! ah on doslovno na zid zove vapaj u pomoč a mama i ja nista,ali zapravo sve je na meni..,uglavnom zatvara se u svoj svijet,tjera me od sebe doslovce,majka jednostavno ignorira,ne znam Vam to objasnit. Uz to je i bolestan, ima astmu,a sada je počeo na dvnenoj bazi kašljati i zuji mu u plućima kao kad malo diječe jauče-al to cu pisat pulmologu . Zna reći i da želi umrijeti,a na moje tata zasto kako i kako da ti pomognem odgovor je : to ću reći svaki put kad me tako budes gnjavila. DAKLE ZAČARANI KRUG.. Volim ga neizmjerno,boli me neizmjerno,svaku večer osluskujem hrče li i je li živ, pitam se hoćete li Vi iti pročitati ovu moju litaniju, znajte ako i pročitate CIJENIM,ako ne,barem sam stavila na papir/ekran. Uglavnom, sve je naopako,totalno je odsutan,bulji u jednu točku,mislim da zaista zeli kraj,i zato odbija svaku pomoć. Skoro ne vjerujem da se ovo dešava i ovo pišem. Mislim dok sam pronjuškala po ladicama da pije Q-pin tablete,ali negdje ih ima jos,za spavanje,plus jos svasta sto pije. osjećam da ga gubim,osjećam da sam ga već skoro izgubila,osjećam neizmjernu tugu i strah da neću nista poduzet i da cu se kajat. isto tako imam 23 godine,studiram,ali se osjećam kao malo dijete i ne mogu prihvatit da sam odrasla osoba i da mogu potrazit pomoć za njega i nesto poduzet, jer kao mama bi to trebala. Zato Vam i pisem ovo sad , mozda sam trebala uzivo kod nekog dokora otic. postoji li pomoć ako ju on ne zeli? DA NADODAM.nije izasao iz kuce od 3.6.2020. a prije toga nije isto dva tri mjeseca. Najodgovorniji građanin u doba korone haha-da bar. Oprostite na dužini.Recite ima li nade? Srce mi se stišće, jer znam da je život dar,uantoč svemu,moze biti lijepo i vrijedi živjeti, Moju bol moju ljubav ne vidi! svaki dan ga grlim i govorim mu da ga volim ,jer se bojim da je to zadnji dan. Tu stajem! pomozite,dajte mi uputu! Hvala Vam i lijep pozdrav, Josipa. Nadam se Vašem odgovoru.
20.10.2020
Odgovara
izv. prof. prim. dr. sc. Tihana Jendričko dr. med., specijalist psihijatrijePoštovana,
često možda i najveću prepreku u započinjanju liječenja predstavlja upravo otpor prema njemu i odbijanju. Iz toga uvijek proizlazi pitanje – kako nekog privoliti. Ako ne ugrožava na direktan način tuđi ili vlastiti život (nego zapravo indirektno) kako ga uključiti u liječenje? Kao što je pitanje ako netko razumije posljedice svojih djela, ima li pravo odbiti ga? U svakom slučaju, različiti su razlozi takvog ponašanja. Pokušajte ponovo na miru sjesti s njim, kada nije ljut i objasnite mu iskreno koliko se brinete za njega i kako se osjećate kada vidite da nije dobro i da si ne želi pomoći. Nemojte očekivati možda odmah pozitivnu reakciju, ali pokušajte započeti razgovor s njim o svojim osjećajima prema njemu.
Sretno!
Vaše pitanje je odgovoreno.
