Bjesnoća (rabijes, lyssa) je smrtonosna bolest središnjeg živčanog sustava koju uzrokuje virus rabijesa, rabdovirus iz porodice Lyssavirus. Prvenstveno je bolest životinja, a čovjek može oboljeti nakon ugriza bjesne životinje. Bjesnoća je rasprostranjena diljem svijeta, samo je nekoliko područja na svijetu gdje nema životinjske bjesnoće poput Australije, Novog Zelanda, Nove Gvineje, Japana, Velike Britanije, Irske i Islanda.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da godišnje u svijetu oboli i umire od bjesnoće oko 50.000 ljudi. Posljednji slučaj humane bjesnoće zabilježen je u Hrvatskoj 1964. godine. U posljednja dva desetljeća registrirana su dva importirana slučaja humane bjesnoće s područja Alžira (nakon ugriza bjesne kujice) i Bosne i Hercegovine (nakon guljenja kože lisice).
Koje životinje mogu biti prenosioci bjesnoće?
Do infekcije domaćih necijepljenih životinja (pas, mačka, govedo, konj) najčešće dolazi nakon ugriza zaraženih, divljih životinja (lisica, vuk, divlja svinja). Osim domaćih i divljih životinja, prenosioci bjesnoće su i šišmiši, osobito vrsta šišmiša koja nastanjuje sjevernoamerički kontinent.
Kako se bjesnoća može prenijeti na čovjeka?
Čovjek može oboljeti kontaktom sa slinom inficirane životinje nakon ugriza ili izravnog kontakta sa slinom preko ogrebotina, no bolest se može prenijeti i virusnim aerosolom, ingestijom ili transplantacijom inficiranog tkiva. Prijenos infekcije virusnim aerosolom zabilježen je u Sjevernoj i Središnjoj Americi kod ljudi koji su boravili u sobi ili špiljama sa šišmišima. No, ugrizi šišmiša često su neprimjetni osobito noću za vrijeme spavanja. Prijenos bjesnoće transplantacijom inficiranih organa i tkiva zabilježen je 2005. godine u Njemačkoj kod triju primatelja organa od ženske osobe zaražene virusom bjesnoće, ali bez simptoma bolesti.
Razdoblje inkubacije i klinička slika
Od zaraze do vidljivih znakova bjesnoće najčešće prođe od 3-8 tjedana, no inkubacioni period može iznositi od svega 9 dana do čak 7 godina ovisno o težini ugrizne ozljede, lokalizaciji ozljede na tijelu, da li je ugriz bio na golu kožu ili preko odjeće. Prolongirani period inkubacije najčešći je u dječjoj dobi, a najopasnije su ugrizne rane u području glave i vrata kada je put virusa do mozga najbrži.
Nakon što je virus ušao u organizam, širi se putem živaca u središnji živčani sustav (mozak), a zatim se opet vraća putem živaca u žlijezde slinovnice.
Na početku bolesti javlja se osjećaj straha, nemir, nenormalne senzacije u predjelu ugriza, nagla preosjetljivost na zvuk i svjetlo, glavobolja, povišena temperatura i malaksalost. Napredovanjem bolesti pojavljuju se grčevi mišića ždrijela u početku pri pijenju vode, a kasnije i pri samom pogledu na tekućinu (hidrofobija), strah od svjetla, pojačano znojenje i pojačano lučenje sline. Nakon stadija razdražljivosti javlja se stadij paralize koji završava smrću.
Prevencija bjesnoće
Iako je bjesnoća smrtonosna bolesti i specifične terapije za bjesnoću nema, ona se može uspješno prevenirati. Važno je razlikovati mjere prevencije prije izloženosti i nakon izloženosti životinje koja je bjesna ili sumnjiva na bjesnoću.
Najbolja prevencija postiže se:
Kada je do ugriza već došlo potrebne su slijedeće mjere:
Smjernice za provođenje cijepljenja su slijedeće:
Ovisno o procjeni epidemiologa uz cijepljenje provodi se i pasivna imunizacija specifičnim antirabičnim imunoglobulinom. Specifični antirabični imunoglobulin pružit će zaštitu u obliku gotovih protutijela u prvim tjednima koliko je potrebno da ugrižena osoba razvije vlastiti imuni odgovor na cjepivo.
Cijepivo se daje u više doza po određenoj shemi. U svijetu je prihvaćena i od Svjetske zdravstvene organizacije odobrena skraćena tzv. zagrebačka shema ili shema 0,7,21. Ovom shemom se 0. dan daju dvije doze cjepiva intramuskularno u obje nadlaktice, a 7. i 21. dana jedna doza cjepiva (shema 2-1-1). Za ovu shemu zaslužni su moji učitelji epidemiolozi s Zavoda za javno zdravstvo grada Zagreba.
23.12.2015