U prethodnom sam tekstu napomenuo da smatram da činimo veliku grešku ako mislimo da se stres događa primarno na poslu. Dapače, mislim da stres u privatnom životu može biti i intenzivniji, ali i podmukliji ako pristanemo na toksične odnose.

No koliko god nam je komplicirano i zahtjevno održavati neke međuljudske odnose, rješenje nije ni u izoliranosti. U istraživanju iz 2000. godine koje je proveo američki psiholog John T. Cacioppo sa suradnicima otkriveno je da i osjećaj samoće stvara povećane razine kortizola, pogotovo kada je riječ o kroničnoj, odnosno dugoročnoj samoći.

Pravilo je jednostavno: Što nam je neki odnos važniji, to je važnije da nam taj odnos  ne stvara stres jer će utjecaj biti toksičniji!

Primjerice, ako je nekome važniji posao od roditeljstva, naravno da će mu poslovni stres više štetiti i više krasti energiju. S druge strane, ako je nekome partnerstvo važnije od posla, naravno da će najtoksičniji stres biti vezan upravo za partnerski odnos. Zašto taj odnos ne funkcionira, kako prihvatiti da se partner uopće ne trudi, što smo pogriješili, trebamo li razmisliti o prekidu iako imamo djecu, hoćemo li u svojim ili tuđim očima onda biti životni promašaj, zašto ne možemo normalno komunicirati… Takva nam pitanja mogu krasti dane i kidati živce.

Dakle, prva pogreška u vezi stresa jest da ga prečesto primarno vežemo za posao, a zaboravljamo koliko međuljudski odnosi uzrokuju nemira, nezadovoljstva pa i stresa.

No ovaj ću tekst posvetiti još jednoj čestoj grešci u vezi stresa – previše pažnje posvećujemo kratkoročnim rješenjima za stres.

Tako mislimo da će nam pomoći trčanje ili dan u wellnessu ili uživanje u omiljenom filmu… I to će nam sigurno pomoći, ali to je prvi, a ne bi trebao biti konačni korak. Pomoći će nam da taj dan ne osjećamo negativne posljedice nagomilanog stresa, ali nam neće pomoći da se riješimo izvora stresa.

Zamislite to kao da imate problem s plijesni. Ako je se želite riješiti, hoćete li ostrugati samo onaj vidljivi dio ili ćete pokušati riješiti izvor vlage koja onda stvara plijesan?

Istu dilemu imamo i sa stresom – hoćemo li riješiti vidljivi dio stresa ili ćemo pokušati riješiti sam izvor? I znam da je lakše samo otići trčati i to će uistinu pomoći tijelu, ali koliko dugo? Hoćemo li tako riješiti razlog zašto smo uopće morali ići trčati?

I meditacija može biti korisna jer nas ispunjava mirom, ali mislim da nam krajnji cilj ne bi trebao biti pronaći idealnu meditaciju za umirivanje, nego psihološki i duhovni napredak tako da zapravo ni ne ispadnemo iz kolosijeka. Izvor, mislim da je uvijek mudrije riješiti izvor problema. Bilo da govorimo o plijesni pa da pronađemo izvor vlage ili u našem slučaju – izvor stresa.

I neće to uvijek voditi do promjena vanjske stvarnosti. Ponekad će biti nužno promijeniti neki odnos ili sam posao. Ponekad ćemo govoriti o prekidu ili otkazu. Ali često je dovoljno promijeniti unutarnju stvarnost. Primjerice, često je nužno samo promijeniti svoja očekivanja od nekoga. I pritom ne mislim da toliko smanjimo svoja očekivanja pa ne tražimo ono što znamo da zaslužujemo jer bi se tu radilo o kompromitiranju i naravno da se ne zalažem za to.

Ali govorim o tome da često od nekih ljudi tražimo krive stvari. Primjerice, često od šefa na poslu tražimo ono što nismo dobili od oca ili majke. Često od šefova tražimo sveopću potvrdu vlastite vrijednosti, a to nije njihova životna zadaća. I onda rješenje nije u tome da promijenimo posao i nađemo šefa koji će nam to pružiti, nego da promijenimo svoja očekivanja od njega. I odmah ćemo osjećati mnogo manje nezadovoljstva i mnogo manje stresa. A za potvrdu naše vrijednosti može postojati samo jedna primarna adresa – mi sami!

Svi ostali nam mogu dati dodatnu potvrdu, njihovo odobravanje može biti šlag na torti, ali torta mora biti naša kreacija. Osjećaj vrijednosti ne bi trebao ovisiti ni o kome drugome. I znam da je lakše cimati roditelje, pa partnere, pa prijatelje, pa šefove, pa Facebook prijatelje ili pratitelje, ali to bi sve trebala biti samo nadogradnja. Poželjna, ali ne i nužna nadogradnja. Onaj temeljni osjećaj samopouzdanja bismo trebali kreirati sami, tako da i ne ovisimo ni o kome drugome.

Nikako ne govorim da iz života izbacimo trčanje, vježbanje, meditaciju i slične prakse za smanjivanje nagomilanog stresa. Ali to je prvi korak rješavanja nagomilanog stresa. Kada se malo ispušemo, doslovno i metaforičko, onda bismo trebali razmiliti što je uzrokovalo stres i kako to riješiti. Dakle, prvo trčite ili odite na masažu ili u more ili što god će izbaciti napetost. Ali kada izbacite napatost, onda zasučite rukave, uključite glave i idemo vidjeti što i kako nešto bolje napraviti sljedeći tjedan. Ključno je otkriti izvore strea i pronaći protulijek.

Jer kao što će se plijesan vratiti ako ne riješimo izvor vlage, tako će se i stres vratiti ako ne riješimo njegov izvor. Ponekad je rješenje u promjeni vanjske stvarnosti pa je potrebno promijeniti i sam odnos, a ponekad je rješenje u promjeni unutarnje stvarnosti pa je nužno promijeniti svoja očekivanja, uvjerenja ili ponašanje. Ali uvijek bismo trebali razmisliti o izvoru. Naš će nam imunitet biti zahvalan!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.