To govorim i oboljelima i njihovoj okolini… Ako postoji 10 posto šanse da se netko izliječi, idemo napraviti sve što možemo da budemo u tih deset posto. Jer netko će biti, a naš je cilj da to budemo mi.

Ljudi se obično fokusiraju na ovaj veći broj pa ih to dodatno porazi. Ali ja se s ljudima uvijek fokusiram na to kako biti u ovih 10 posto. Ili 30 posto. Ili 70 posto. Svejedno je koja je brojka, može biti čak i jednoznamenkasta.

Naš bi fokus trebao biti na unapređivanje naše tvornice lijekova da si povećamo šanse naći se u toj brojci.

Isti je savjet i za sve članove okoline oboljelih. Ako postoji 10 posto šanse da nekome pomognete, ma uložite svojih 100 posto. Dajte sve od sebe. Jer sada se broji.

Sve o čemu sam već pisao u proteklih godinu dana može vam pomoći da najbolje moguće usmjerite svoju namjeru. Jer dobra namjera, sama po sebi, ponekad nije dovoljna. Doista ju je važno mudro usmjeriti. Nije važno dati samo 100 posto svog vremena, već 100 posto svoje mudrosti, pažnje, ljubavi…

To je jedan od najvećih izazova za okolinu. Toliko žestoko žele pomoći da se vode svojim instinktima da što brže i što više daju drugima, a ne da to davanje bude što preciznije, primjerenije i dublje. Češće mislimo na ono što im želimo dati, a ne na ono što im istinski treba u nekom trenutku.

Zato sam se toliko srčano trudio objasniti koliko je važno da njihove potrebe stavimo u prvi plan. Da osluškujemo kako se osjećaju, što im treba. I jesmo li mi ti koji to možemo zadovoljiti… Da precizno odredimo svoju ulogu u njihovu oporavku i igramo je najbolje moguće.

Svjesni smo da to ponekad neće biti dovoljno. Naša je uloga važna, ali nismo svemoćni. Nitko nije. Ali čak i u tim situacijama je iznimno važno da smo dali sve od sebe. Prvi i najvažniji razlog je što tako njima dajemo veću šansu da ozdrave. Davanje 100 posto sebe je poput bumeranga najboljih mogućih misli i emocija. A u kasnijoj fazi odnosa sva energija koju ste uložili u pomaganje nekome može poslužiti kao plodno tlo za istinsku i najdublju moguću povezanost. To su oni odnosi koji nadrastaju uobičajene relacije. To su odnosi kada osjećamo da smo povezamo dušama, a ne krvlju, interesima ili čak vrijednostima…

Ali čak i ako se ne dogodi ozdravljenje, jako je važno biti miran sa svime što smo napravili jer ćemo lakše proći kroz preduboki osjećaj gubitka. Manje ćemo si zamjerati, nećemo se ljutiti na sebe, neće nas gristi krivnja ili će nas barem manje opterećivati… Lakše ćemo pronaći mir, lakše će se zaliječiti bar neke rane… I dalje će nas boljeti, to ne možemo izbjeći. Ali možemo izbjeći gorčinu krivnje i zamjeranja. One nas znaju izjedati godinama.

Ako ste se možda prepoznali u ovom opisu jer u prošlosti niste znali kako biti najbolja moguća podrška nekome, molim vas da budete nježni prema sebi. Niste znali. Niste mogli u tom trenutku. Da ste znali sigurno biste drugačije postupili. Zato treba biti nježan prema sebi. Jer ako se okrivljujete onda ne učite kako biti bolja podrška u nekoj sljedećoj prilici.

A vjerujem da nam oni gore ne zamjeraju. Oni znaju da smo se ponašali onako kako smo znali i mogli. Samo nama iz ove klasične ljudske perspektive padne na pamet okrivljavati. Druge ili sebe. Zbog naših ili njihovih ograničenja. Oni gore razumiju. Znam da mnogima neće sjesti ta duhovna perspektiva, ali moja je. I nisam joj sklon zato što pomaže i daje utjehu, nego zato što je osjećam kao istinitu.

Istovremeno, uvijek ću sve napraviti da budem najbolja moguća podrška svima koji žele ozdraviti. Dat ću 100 posto sebe da shvatim što im je potrebno i otkrijem mogu li igrati neku ulogu u njihovoj borbi za zdravlje. Isto savjetujem i vama. Da date svojih 100 posto, ali da budete nježni prema sebi ako shvatite da tih 100 posto nije dovoljno da im pružite ono što im je potrebno u nekom trenutku ili u konačnici – da ozdrave. Naša je uloga dati svih svojih 100 posto.

Našim voljenima u čast.

Ljubavi u čast.

Životu u čast!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.