Čovjek bi pomislio da je užasna nesreća poput loma vrata dovoljna i da gore od toga ne može, a pravi pakao zapravo dolazi tek nakon, dolaskom u bolnicu i početkom rehabilitacije. Naravno, ono što ja pišem subjektivan je i osoban dojam te iskustvo koje sam proživio boraveći gotovo godinu dana u raznim bolnicama po Hrvatskoj. Iako je to bilo prije petnaest godina i vjerujem da je situacija danas nešto bolja, iz svjedočanstva mnogih ostalih, u sličnim situacijama kao i ja, znam da nas je većina doživjela isto.

U tri mjeseca od nesreće, život mi se u potpunosti preokrenuo, prošao sam bolnicu u Rijeci, Varaždinske toplice i zaraznu u Varaždinu, u koju sam poslan iz toplica. Iako mi je u zaraznoj u Varaždinu „obećan“ boravak ne duži od osam dana, niti nakon mjesec dana od kompletnog čišćenja tijela od bakterija, doktori uslijed moje konstantno visoke temperature nisu znali što sa mnom. Tako sam potpuno izgubljen i ne znajući svoju sudbinu poslan u zaraznu bolnicu Fran Mihaljević, u Zagrebu.

Zarazna bolnica Fran Mihaljević

Dolaskom u Zagreb barem sam na neki način bio „doma“, a mojoj je obitelji moj boravak ovdje uvelike olakšao logistiku i posjete. Ako ništa drugo, sada su barem spavali u svojem domu. Dobio sam dobrog doktora, terapeutkinju i sobu u prizemlju sa velikim prozorom, odmah pored mojeg kreveta. Kako u bolnici nisu bili u stanju, ponajviše radi manjka osoblja, a i neznanja, „brinuti“ se u potpunosti o posve nepokretnom pacijentu, dobio sam dozvolu da moje posjete budu češće, duže i da dolaze po želji. Na taj način djelomično je bio skinut teret s osoblja, a ja sam imao neku okupaciju i društvo. Prijatelji bi mi konstantno dolazili na pozor, pa čak i u kasnije sate! Vjerujem da mi je to donekle mentalno pomoglo da ne razmišljam o nekim negativnim stvarima.

Loša strana boravka u toj sobi prvih petnaestak dana bila je to što uopće nisam spavao, pa niti uz pomoć tableta. Razlog tome bio je moj cimer, stariji gospodin Ivica, koji je imao Alzheimera, Parkinsona i upalu pluća. Bio je potpuno nepokretan i u ne mogućnosti govora. Tako bi, kada bi mu se skupljao šlajm, što je bilo jako često, gušio i disao užasno glasno, od čega doslovno ne bih mogao spavati. S obzirom na to da sam imao kanilu, znao bih trenutak u kojem se čovjek počinje gušiti. Tada još nisam mogao normalno razgovarati, a kamoli vikati i kako bih pozvao sestre, na lijevu stranu ograde od kreveta zalijepili su mi zvono. Imao sam u tom periodu neku funkciju u bicepsu lijeve ruke pa bih ruku iz ramena „bacao“ u smjeru zvona dok ga konačno ne bih pogodio. Tako sam nastojao, kad bih čuo da se Ivica guši, pozvati sestru, a kada bi ona konačno došla, dobio sam odgovor da to nije dovoljno dobar razlog da ju zovem. Kada sam to tada čuo, bilo je to prvi put da sam poželio fizički obračunati se s nekim. Nisam shvaćao hladnoću osoblja i nije mi bilo jasno kako čovjeka mogu tako puštati da se muči.

Nakon petnaestak dana nesanice Ivicu su, ako se ne varam, prebacili u neku drugu bolnicu, a ja sam dobio novog cimera, ovaj put shizofreničara. Čovjek je imao upalu pluća i izlazio bi po zimi van u šlapama i pidžami pušiti i piti kavu. Pio bi na desetke kava dnevno i imao bi ono nešto čudno i pomalo „ludo“ u svojem pogledu. Ujutro bih se znao probuditi i vidjeti ga kako sjedi blizu i gleda u mene. Samo bih se nadao dolasku vizite što prije! Ipak, ispod cijele te „dijagnoze“, na trenutke bih dobivao čovjeka koji je nekada bio, pričao bi mi o gitarama najviše. Bio je očiti i veliki zaljubljenik u glazbu!

Konačno napredak!

U tom periodu imao sam i dalje temperaturu i doktor je došao do zaključka da sam prezasićen antibioicima. Maknuti su mi bili svi lijekovi progresivno sam danima gledao kako mi temperatura pada. Rane su već skoro bile zarasle, a najviše me „podiglo“ skidanje kanile, postepeno zatvaranje rupe na vratu i povratak mojeg glasa!

Sada sam već u Zagrebu ležao“ dvadesetak dana, tijelo mi se počelo oporavljati i tako sam lagano započeo s vježbama. Nakon gotovo četiri mjeseca po prvi sam put odvojio glavu od kreveta! Osjećaja sam bio da mi umjesto vrata glavu drži čačkalica, toliko sam bio slab. Glava mi se tresla u svim smjerovima i bez obzira na čudan osjećaj, bio sam sretan radi napretka. Vježbali smo ruke, ramena, disanje, razgibavali noge, a probali smo i struju! Sjećam se trenutka kada mi ju je Martina, fizioterapeutkinja, stavljala na ruku. Bio joj je to prvi put i rekla je da reagiram i kažem boli li me kada uključi struju, što je bilo pomalo smiješno, s obzirom na to da bol nisam osjećao. U trenutku puštanja struje počeo sam vikati da me boli i glumiti kao da me trese struja, na što je Martina u panici počupala elektrode i isključila aparat. Saznavši da se zezam, nasmijali samo se oboje! Martina, ako ovo slučajno čitaš, oprosti mi!

Generalno, sve je išlo na bolje, tijelo mi je jačalo i počeo sam se osjećati bolje. Čak u i moja konstantna žaljenja oko boli u vilici uslišana, pa mi je u posjetu stigao, tada poznati doktor Kejla. Rečeno mi je i potvrđeno da sam cijelo vrijeme bio u pravu, da sam imao frakturu čeljusti i da je ona zarasla, ali krivo. Doktor mi je rekao da nema potrebe za zahvatom, tj. da potrebe tada nije bilo. I dan danas život živim s takvom čeljusti i ponekad imam problema sa žvakanjem.

Bakterija više nisam imao, temperatura se u potpunosti povukla i mojem boravku u zaraznoj došao je kraj. Doktor je odredio datum povratka u toplice i to je bio trenutak koji je trebao označiti veliki korak naprijed i nadanja da je lošim stvarima došao kraj. Naravno, to se nije dogodilo…

Samo dva dana prije odlaska u toplice, specijalizantica je dobila priliku promijeniti mi trajni kateter. Prilikom mijenjanja katetera ogrebla mi je urinarni trakt, krv je potekla u vrećicu sa urinom i to je značilo samo jedno – uroinfekt! Istog dana dobio sam temperaturu 39.6, a mojim roditeljima rečeno je od strane doktora da je doktor u Varaždinskim toplicama odbio primiti me sve dok imam temperaturu.

Moj boravak u zaraznoj bio je produžen za petnaest dana…