O stresu se mnogo govori i piše, ali mislim da je ogromna pogreška misliti da se stres razvija isključivo ili primarno na poslu. Jer većina tekstova u popularnim medijima upravo govori o tome – kako smanjiti stres na poslu, kako se ne živcirati zbog šefa, kako ne izgorjeti od prevelikog stresa na poslu…

Mislim da je ta pogreška nastala zbog toga što je na ta vrata stres ušao u popularnu kulturu. Prvi članci pa i znanstvena istraživanja u vezi stresa nastali su proučavanjem poslovnog stresa pa smo valjda zbog intelektualne lijenosti zadržali taj princip. No sudeći prema svom radu s ljudima, ali i razgovoru s brojnim terapeutima pa i s obzirom na zdrav razum, vjerujem da je stres u privatnom, svakodnevnom životu većini ljudi ipak veće opterećenje jer smo u privatnom životu prečesto u stanju “borba ili bijeg”! Često osjećamo da smo prisiljeni nešto raditi u nekom odnosu, prečesto smo nezadovoljni, napeti, osjećamo da ne zadovoljavamo standarde u braku ili romantičnom odnosu ili u obitelji uopće…

Naravno da ne umanjujem važnost posla, kao ni stresa na poslu. Provodimo dosta vremena radeći, često ne biramo ni kolege ni uvjete poslovanja, često nismo ni u poziciji promijeniti funkcioniranje poslovanja tako da moramo mijenjati svoje unutarnje funkcioniranje i očekivanja. I to nije jednostavno, a često ni bezbolno. Tako da razumijem da je posao izvor stresa. No mislim da za mnoge ljude nije ni najveći ni najopasniji.

U svojoj knjizi Kada tijelo kaže ne – cijena skrivenog stresa Gabor Maté ističe i da je pogrešno stres svoditi na prijelomne životne događaje kao što su gubitak posla ili razvod. “Ti važni događaji mnogima su moćni izvori stresa, ali u životima ljudi postoje kronični svakodnevni stresovi koji su podmukliji i štetniji po svojim dugoročnim biološkim posljedicama.”

Međuljudski odnosi potencijalno su ogroman izvor stresa!

Pa samo zamislite stres koji osjećamo kad otvaramo vrata stana, a znamo da nas čeka osoba koja nas ne razumije i ne prihvaća. Zamislite samo kakav stres osjećamo ako živimo s osobama koje ne poštujemo. Čak i da se pomirimo s takvim životom i ne svađamo se na dnevnoj bazi, količina nezadovoljstva pa i stresa iznimno je velika.

Zamislite samo stres ako nam ne ide u odgoju. Ako nam je odgajanje visoko na listi prioriteta, a upravo nam je propala već šesta odgojna metoda, tolika nam količina stresa neće dati spavati. A onda ako još vidimo da se naš partner uopće ne uzrujava oko toga jer mu odgoj znači mnogo manje nego nama. Pa iz kože bismo mogli iskočiti!

Ili kad vidimo da nam prijatelj srlja u provaliju, a ne može nas čuti?

Ili kad nas roditelji tretiraju kao da imamo triput manje godina, a još to nismo naučili prihvatiti?

Ma bezbroj je mogućih komplikacija u privatnim odnosima i naravno da neke od njih susrećemo i u poslovnom svijetu, ali kako je u njima često uključeno manje emocija i kako ne osjećamo toliki pritisak da s kolegama moramo biti u određenom
odnosu, ipak je lakše formirati zdrav poslovni odnos i zdrava očekivanja od njega nego od privatnih odnosa.

Stres je češće toksičniji u privatnom odnosu zato što mnogi uz posao vežu manje emocija nego uz najbliskije odnose. Jednostavno su im međuljudski odnosi viši na listi prioriteta pa će se i više uzrujavati oko njih.

A većini je ipak lakše snaći se u poslu nego u zamršenom privatnom životu u kojem naša partnerica ne podnosi našu mamu, a ni to kakav mi odnos imamo s tom istom mamom. A bome često nije oduševljena ni nama samima.

Ne tvrdim da je na poslu jednostavno imati zdrave i uravnotežene odnose, samo da je većini ipak zahtjevnije u privatnoj sferi. Jer nije jednostavno mudro odabrati partnera ili znati kako biti posvećen nekoj vezi, a ne izgubiti sebe. Ili koje granice postaviti djeci nakon što uopće shvatimo da je pametno postaviti neke granice. I onda još da ne osjetimo krivnju kada im postavimo te granice. I da roditelje stavimo na pravo mjesto u našim životima, na ono koje su zaslužili odnosom prema nama i životu uopće, a ne koje im je dodijeljeno zbog društvenih ili religijskih normi. A kako reći bratu ili sestri da promisli o svom partneru ili načinu odgoja? I trebamo li to uopće reći? O čemu to sve ovisi? Kako o sebi ne misliti ono što nam najbliskiji ljudi stalno govore o nama…

Dakle, to je prva greška koju radimo u vezi stresa – svođenje stresa primarno na poslovnu sferu. A u sljedećem tekstu krećemo dalje. Ili dublje…

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.