Jedna od trenutačno glavnih svjetskih vijesti snimka je Kate Middleton, princeze od Walesa, u kojoj govori da je oboljela od raka te da je krenula s kemoterapijom.

Tome je prethodilo višemjesečno izbivanje iz javnosti, halabuka oko loše fotošopirane obiteljske fotke za Majčin dan i brojne teorije zavjere o tome gdje je ona, ali sada smo se već navikli da u društvu ima šačica enormno sigurnih osoba koje su 100 posto uvjerene da baš oni znaju istinu koja se skriva nama ostalim ovcama. Nebitno je koja je tema, oni sve znaju o svemu.

Kada se počelo uočavati da je nema tjednima pa onda i mjesecima, pomislio sam na dvije mogućnosti. Jednu iznimno malo vjerojatnu – da ima psihički tešku situaciju pa uz pomoć stručnjaka i svoje obitelji vraća kontrolu nad sobom. I druga, osjetno vjerojatnija jer ništa u ranijem ponašanju nije ukazavalo na psihičke probleme – da ima tešku zdravstvenu situaciju.

Naravno, svijet joj nije dao mira, pogotovo nakon fijaska loše fotošopirane fotke za Majčin dan koja je i skrenula pažnju na to da je nema u javnosti.

Nisam stručnjak za kraljevsku obitelj i da mi se ponudi takav život, bježao bih od njega glavom bez obzira. Mnogi će ga doživjeti kroz bezbroj privilegija koje uživaju, ali meni u oči više upada neimanje slobode, nemogućnosti kreiranja svog rasporeda, bivanja pod lupom javnosti 24/7 i činjenica da te skoro svi prvo doživljavaju kroz titulu, a tek onda kao osobu. Ali naravno, razumijem da svatko bira svoj put. No ovo zapravo nije rasprava o pravilima kraljevske obitelji koju plaćaju britanski porezni obveznici pa, na neki način, očekuju da znaju sve o njima, uključujući i osjetljive informacije o zdravstvenom stanju. Mislim da uopće nema smisla raspravu voditi u tom smjeru jer mi se isto ponašamo i kada se radi o zdravstvenom stanju naše susjede, tetke, kolega s posla… Brbljamo o tome sto na sat svima i svakome, potpuno nesvjesni štete koju možemo prouzročiti.

Odmah da napomenem, većina ljudi nije svjesna da tako čini štetu, ne rade to zbog zlonamjernosti, nego samo zbog neznanja. A ovaj tekst želi to ispraviti. Barem za one ljude koji ima nešto samokritičnosti i žele napredovati.

22 godine razgovaram s oboljelima od raka o svemu što prolaze. I skoro se svima dogodila situacija da se priča o njihovoj bolesti proširi brže i šire nego što bi oni željeli i nego što im koristi. Jer je to zapaljiva priča, konačno imamo o nečemu novome i bombastičnome na kavama ili čak kroz nekoliko whatsapp poruka i onda se o tome priča svima i svakome…

Ali nečija ozbiljna dijagnoza nije tema za naše kavice! Oboljela osoba ima pravo odlučiti kome će i što reći. Ima pravo na to jer ona snosi posljedice te odluke tako da nije u redu da je vi preuzimate i nekome potencijalno otežate borbu za život. Znam da vam to nije namjera, ali ako stvarno ne želite takav efekt, uzmite u obzir ovaj tekst.

Jer u čemu je stvar?

Većina okoline ne reagira konstruktivno kada saznaju da netko boluje od raka ili neke druge ozbiljne bolesti. Najčešće ih sažalijevaju što je tragično štetno. Neki ih i šopaju informacijama koje oboljele osobe nisu spremne čuti ili ih čak okrivljuju za to što su se razboljeli. Neki im zabranjuju da se osjećaju kako se osjećaju i osuđuju ako ne „odaberu pozitivne emocije“. O tim sam emocionalnim teroristima već pisao u prijašnjim kolumnama… A dio okoline počne izbjegavati oboljele osobe i to u najširem mogućem luku kao da je rak zarazan…

Uglavnom, mnogi reagiraju loše i to itekako može otežati nečiju borbu za život. Jer o tome se radi. O borbi za život. Jasno je da ima tipova raka koji su lakše liječivi, kod nekih čak imamo i izvrsne rezultate, pogotovo ako se rano detektiraju, ali sama dijagnoza raka u osobi najčešće pobudi neočekivani i zastrašujući lunapark emocija, a nemaš pojma kada si kupio kartu za taj lunapark. Budiš se u dva ujutro u krajnjem strahu jer nisi siguran hoćeš li dočekati maturu svoje djece i ne možeš doći k sebi u dva popodne jer ne znaš kako se to život okrenuo naglavačke. Ma… Kroz svašta se prolazi…

I u tim ti situacijama sigurno ne treba da te netko sažalijeva, gleda samo kroz tu dijagnozu, brblja o tebi iza leđa ili smotano govori ispred tebe… Treba ti zrela podrška ljudi koji te vole i struke koja ti zna pomoći.

I zato nečija dijagnoza nije tema za naše kavice. Ako trebate biti dio rješenja, obavijestit će vas sama osoba. Ako je ona odlučila ne reći vam, to znači da se možete i trebate posvetiti nečemu drugome.

Nečija dijagnoza nije tema za naše kavice. I točka.

Bilo da se radi o princezi ili našoj susjedi. Njezina borba za život mora, jednostavno mora doći ispred interesa javnosti ili obične potrebe za tračanjem.
Hvala vam što ste ovaj tekst uzeli u obzir i nadam se da sam uspio objasniti zašto tuđe zdravlje nije tema za usputne razgovorčiće. Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.