Problemi sa sinom
Sin jedinac,37g, VSS, nezaposlen 2.g.postao je druga osoba od kad je doživio šok jer ga je prije 3 g.ostavila zaručnica koju je neizmjerno volio. Ujutro bilo sve ok, navečer je naglo otišla. Dugo je trebalo da se oporavi, danima smo razgovarali, ja sam mu majka i prijatelj koji ga razumije jer sam i ja imala šokova u životu od njegovog oca te smo skupa prolazili teške dane.. Slijedi razočarenje u ljude kad je ostao bez posla. Krenuo je na edukaciju dok je tražio posao, ali ništa od toga. Sad se ne trudi dovoljno, odgađa obaveze, nema motivacije. Visokointeligentna je osoba, bio je cijenjeni radnik, učenik, prijatelj, sin za poželjeti. Sada živi u svojoj stvarnosti. Nije kritičan. Na dane je razuman, zatim totalna suprotnost. Živi sam, ja plaćam režije, kupujem hranu. Stalno mu govorim što mora napraviti jer inače sam teško da se uhvati nečega.Ne mogu ga ostaviti bez ičega, ali ne pomažem mu s tim što mu napunim frižider i plaćam režije. Kao dijete je bio zanemaren od oca koji je mene fizički i psihički zlostavljao, a koji ima afektivni poremećaj ličnosti koji je ne liječen. F.60.3. Dakle bili smo disfunkcionalna obitelj. Jedva da sam se uspjela rastati od njega jer je on teški sadist, psihopat, narcis i manipulator (lažov i varalica). Sada se moj sin ponaša na dane nezrelo, a na dane je razuman kakav je oduvijek bio. Cijelo djetinjstvo je gledao i slušao oca kako laže i ne radi ništa i svi su mu drugi krivi za neuspjeh. Strah me nekog genetskog poremećaja osobnosti s obzirom da mu je otac psihopat i živi parazitski. Kako riješiti ovu situaciju dok ne pronađe posao? Sad ima djevojku duplo mlađu od njega, opet je zaljubljen, a ona je tek završila školu. Još jedna ludost. Ne vidim izlaz kako da mu najbolje pomognem. Jako smo vezani oduvijek i uvijek smo bili oslonac jedan drugome, zajedno smo plakali i tješili se međusobno kad nam je bilo teško. A sad ? Molim savjet i pomoć, puno hvala.
19.4.2020
Odgovara
izv. prof. prim. dr. sc. Tihana Jendričko dr. med., specijalist psihijatrijePoštovana,
pretpostavljam da je određenu emocionalnu vulnerabilnost ili nestabilnost sin iskazivao i ranije, premda je možda djelovao funkcionalnije. Od najranije dobi u našem su životu važna iskustva i odnosi kojima smo izloženi te osim genetski ili urođenih karakteristika formiraju našu ličnost. Zbog toga su važni podržavajući bliski odnosi (koji ste Vi davali svom sinu), no isto tako su iznimno važne i granice koje moramo postavljati kako bi se u drugoj osobi razvio osjećaj odgovornosti, zrela i stabilna unutarnja struktura koja će se moći nositi i s nepovoljnim i neželjenim životnim iskustvima. Granice su važne i kasnije tijekom života. Teško je reći koliko ih je sada moguće u potpunosti uspostaviti, no u nekoj mjeri biste mogli/trebali pokušati tražeći od njega i neke odgovornosti, te izvršavanje obveza, a ne samo prava. Takvim se procesima bavi između ostalog i psihoterapija koja je doduše dugotrajan proces, no može pomoći izgraditi stvari koje su ranije nisu uspjele uspostaviti zbog raznih nepovoljnih uvjeta. Za uključivanje u psihoterapiju Vaš sin bi trebao biti motiviran, no svakako ga možete u tome potaknuti.
Sretno!
Vaše pitanje je odgovoreno.